Raspoloženje građana BiH najbolje manifestiraju na izborima. Dovoljno je pogledati poražavajuću izlaznost i rezultate izbora.
Previše ljudi na državu gledaju kao na roditelja. Poput roditelja, država donosi odluke za tebe, određuje ti džeparac, na kraju ti „čuva“ novac kojeg si dobio za čokoladu od rodbine za blagdane. Ovakav pristup prema državi izrodio je između miljenika i odbačenih.
Miljenici su državi posebno dragi. To su članovi vladajućih stranaka, dio rodbine i prijatelja i ljudi koji mirne duše svaki dan dolaze na posao svjesni kako im je radno mjesto izmišljeno samo kako bi parazitirali na proračunu, ne doprinoseći društvu ništa. To je krug ljudi koji, zajedno sa ukućanima, redovito izlazi na izbore, glasuju za vladajuću partiju, često ih kritiziraju, ali ipak ne žele promjene. Promjena bi u pitanje dovela njihovu komociju.
Miljenicima je cilj da vladajući, koliko god nesposobni, sebični i korumpirani bili, ipak ostanu na vrhu. Jer kada su na vrhu, njihove mrvice su sigurne i na račun sjedaju svaki mjesec. Nije tajna kako su vlasti namjerno stvorile glomazan birokratski aparat kako bi omogućile zapošljavanje svojoj rodbini i prijateljima i kako bi najveće stranke imale osigurane glasove na izborima.
To su ljudi koji su, zbog vlastite komocije, spremni gledati prijatelje i susjede kako odlaze trbuhom za kruhom. Spremni su se pravdati na druženjima te tvrditi kako nisu u partiji jer ih podržavaju, već zato što „moraju“. Kada ih netko upita zašto moraju, slijede jadikovke o kreditu i skupim režijama koje, čini se, nitko drugi ne plaća osim njih. Sigurni novci, siguran posao, sigurna egzistencija i siguran put u propast.
S druge strane, odbačeni su oni koji od države nisu „dobili“ ništa. Ogorčeno kukaju na miljenike. Svatko zna barem jednu osobu za koju tvrde da je iskoristila položaj, podmitila nekoga ili je u rodu s političarem. Kao i svako dijete nemarnog roditelja, želja im je biti što dalje od njega jer: „Nije ih briga za nas.“ Jednostavnim riječima, ne žele imati posla s vlastima, a izbori su im posebno odbojni. To znači da će na dan izbora ostati kući jer im, kao maloj djeci, nitko ništa nije „dao“.
Rezultat? Dovoljno je pogledati posljednje izbore.
Mala izlaznost na prošlim izborima znači da su ogorčenici ostali doma. Ne vide kako će promjena bilo što donijeti jer svakako “nisu nikada ništa dobili.”
Isti izborni rezultat kao i na prošlim izborima znači da su miljenici izašli (čitaj: morali izaći) i podržali najdraže im roditelje-državu.
Na kraju dana, nitko nije sretan rezultatom. Oni što su ostali doma ne mare za rezultat, miljenicima je bitan samo džeparac, a najdeblji kraj izvlače svi oni koji su se učlanili u vladajuću partiju u nadi da će ih roditelj-država zbrinuti. Izgleda da nisu svjesni kako zemlja koja milijune troši na birokraciju, mora od nekoga prvo uzeti taj novac.
Kako riješiti ovaj problem?
Ako zamislimo da je BiH država, jedino što joj preostaje je smanjenje glomaznog birokratskog aparata kao i drastično smanjenje poreza, nameta i trošarina. Koliko god da se to činilo daleko, taj dio nije najteži.
Najteži dio će biti uvjeriti ljude da ih država neće izbaviti iz problema. Država nije tu da nam osigura život. Nikada nije ni bila. Svi smo prepušteni samima sebi, a država nije roditelj koji nam želi dobro. Nije zadaća države dijeliti stanove, izmišljati radna mjesta, privlačiti turiste, niti povećavati plaće.
Najsiromašnije zemlje na svijetu su one u kojima je državni posao najbolje plaćen. To nije slučajnost. Što prije to shvatimo, prije ćemo smanjiti birokraciju i poreze, prije će poduzetništvo prodisati, prije će se otvoriti radna mjesta i prije će radnici biti u položaju u kojemu će birati radno mjesto. Sve do tada, jedni će zbog mrvica trpiti nepravdu, dok će drugi kmečati jer mrvice ne idu njima. I tako do bankrota.
