Smiješno je bilo čitati novinske članke o obaveznom vojnom osposobljavanju, posebno hrvatskih državljana izvan Hrvatske.
Dok dijaspora ovu vijest ne smatra posebno značajnom niti negativnom, novinari ju slavodobitno prenose. Netko bi pomislio da se radi o udarnoj vijesti što će Hrvati izvan Hrvatske, posebno iz BiH, biti pozvani na služenje vojnog roka.
Također je stvoren dojam likovanja nad sudbinom dijaspore. Koji su razlozi ovog “tako im i treba” stava?
Jedan od razloga sigurno je mrsko mišljenje o Hrvatima u BiH, vjerojatno zbog prava glasa kojeg konzumiraju na izborima u Hrvatskoj. Po mnogima, pravo glasa smiješ imati tek ako Hrvatskoj plaćaš porez pa tako ispada da Hrvatska nije nastala zbog želje za samoopredjeljenjem naroda i stvaranjem vlastite nacionalne države, već zbog poreznih obveznika koji su porez odlučili uplaćivati Zagrebu umjesto Beogradu.
Ljudi koji Hrvatsku smatraju samo skupom poreznih obveznika, nisu ju u stanju gledati nikako drugačije nego kroz novac.
Hrvati izvan Hrvatske, suprotno stereotipu, nikada ništa nisu odlučili ni na jednim izborima u Hrvatskoj.
Istina je upravo suprotna: Hrvati u BiH svakog dana žive u državi nastaloj na Daytonskom sporazumu čiji je supotpisnik i jamac Republika Hrvatska.
Drugim riječima, Franjo Tuđman je, kao izabrani hrvatski predsjednik, svojim potpisom zacementirao život svojih sunarodnjaka u BiH idućih 30 godina. Da su glasači u Hrvatskoj izabrali drugog predsjednika, vjerojatno bi i BiH izgledala drugačije. Tko kome kroji sudbinu, a nije porezni obveznik?
Drugi razlog je da jedan dio javnosti i novinara vojni rok očito smatra kaznom pa će mrski Hrvati izvan Hrvatske sada napokon “dobiti što su zaslužili”. Njihov grijeh izlaska na izbore, po njima, naplatit će se kroz vojni rok.
Dovoljno je vidjeti komične komentare čitatelja kako će se Hrvati u BiH sada “odricati hrvatskog državljanstva” ili kako im “Hrvatska više nije tako dobra.”
Takvi stvarno misle da će jednom Anti iz Ljubuškog plaćena obuka i nošenje hrvatske uniforme baš teško pasti. Ili da će ijedan branitelj iz BiH žaliti što mu je dijete ili unuk u hrvatskoj uniformi dva mjeseca.
Ovo će većina tinejdžera jedva dočekati. Radi se o dva mjeseca druženja vršnjaka iz Hrvatske i šire gdje će učiti osnove rukovanja oružjem uz potpuno plaćeni smještaj i nemali džeparac. Prava strahota.
Teško je zamisliti srednjoškolca koji se ovome ne bi veselio, osim ako ne planira upisati Filozofski u Zagrebu.
Stvar je još komičnija kada čitamo način izvještavanja novinara na ovu temu. Primjerice, tportal navodi kako Australija upozorava tamošnje Hrvate na poziv kojeg mogu dobiti.
U idućoj rečenici čitamo: “Slična situacija, pišu neki portali u regiji, dogodit će se i u Bosni i Hercegovini, što je mnoge koji imaju hrvatsko državljanstvo, a ne žive u Hrvatskoj zabrinulo.”
Živo nas zanima koji su to portali napisali, koga su intervjuirali i tko je ovime zabrinut. Zašto u članku nisu navedeni ti “portali u regiji” i tobožnji zabrinuti hrvatski državljani?
Ova vijest može biti loša samo onima koji su sebi i svojoj djeci “sredili” hrvatsku putovnicu da si olakšaju život vani, a osjećaji prema Hrvatskoj su im u najmanju ruku odbojni. Ako je itko “dobio što je zaslužio”, to su oni.
