Tko god je pratio Otvoreno na temu ravnopravnosti Hrvata u BiH, sigurno je pomislio da će slušati još jednu dosadnu tlapnju o Izbornom zakonu i Komšiću. Em Hrvati neravnopravni, em BiH ne funkcionira, em Visoki predstavnik donosi odluke mimo Parlamenta i tako dalje.
Ni devet minuta emisije nije prošlo, a rasprava se iz smirenog, konstruktivnog i pomalo suhoparnog pretvorila u ratoborno. Već na prvom javljanju, SDA-ov Haris Zahiragić napominje da je osobno došao u Zagreb da bi “u lice nešto rekao”. Tada Baraća, ni krivog ni dužnog, neugodno gleda u oči i izgovara da Herceg-Bosne neće biti, popraćeno sa “kada prijetite, trebate znati čime prijetite”.
Naravno da nije argumentirao zašto je Herceg-Bosna nemoguća, niti koje je to prijetnje Hrvatska uputila. Njegov pogled je valjda argument sam po sebi.
Odmah “upozorava” da to nije dobrodošlo u BiH i spominje rat devedesetih. Zahiragić je, u samo pola minute, uspio zaoštriti atmosferu. Takva bi reakcija bila opravdana da je netko spomenuo cijepanje ili raspad države, a ne položaj Hrvata koja je tema emisije.
Intervju je dalje obilježen međusobnim upadanjem u riječ i čestim skretanjima teme, a posebno je tužno bilo vidjeti da Zahiragić očito ne zna kako je uređena država u kojoj živi.
Daytonski sporazum, pa tako i Ustav BiH, navode tri konstitutivna (eng. ustavotvorna) naroda – Bošnjake, Hrvate i Srbe, neovisno o njihovoj brojnosti ili površini koju zauzimaju. Zato BiH nema jednog predsjednika, već tri. Zato postoje i Domovi naroda gdje svaki narod ima jednak broj zastupnika.
Federacija je zajednički entitet više od jednog naroda, a predviđeno je da se vlast dijeli na te narode. Tako imamo da predsjednik i potpredsjednik Federacije ne mogu biti pripadnici istog naroda.
Sviđalo se ovo nekome ili ne, ovakvo rješenje bilo je jedino moguće i jedino koje je zaustavilo rat.
Zahiragić je više puta ponovio kako su Bošnjaci brojniji od Hrvata, što valjda znači da Ustav treba baciti kroz prozor. Na to se u komentarima zakačilo brdo polupismenih ljubitelja Bosne koji su navodili postotke Hrvata u BiH, misleći da su time nešto dokazali. Dokazuju samo da ne znaju kako im je država uređena. Takvi argumenti imaju jednako smisla kao kada bi Srbi zahtijevali veći udio vlasti zato što Republika Srpska zauzima oko polovine zemlje.
Postavlja se pitanje: doživljava li Zahiragić ovu temu kao prijetnju Bosni i Hercegovini ili misli da će kafanskim nastupom poklopiti sugovornike?
Ako je u pitanju kafanski nastup, Zahiragić mora znati da to u Zagrebu ne prolazi. Možda će iz svog biračkog tijela izvući koji glas više, ali u Hrvatskoj nitko ne pada na ovakav javni nastup. Šupljaci poput “da ti ja sada u lice nešto kažem” nisu bili na udarnom programu HRT-a još od Željka Komšića kada je prstom pokazivao na svoj “čist” obraz.
S druge strane, ako Zahiragić položaj Hrvata u BiH doživljava kao prijetnju državi, imamo veliki problem. U trenutku kada bošnjački političari ovako burno reagiraju na prijedlog da Hrvati sami sebi izabiru hrvatskog člana predsjedništva i zastupnike u Domu naroda, prvo moramo raščistiti s tim.
