Fokus javnosti brzo je uzeo njemački Bundestag sa Rezolucijom o BiH. Riječ je o dokumentu koji proziva aktualne stranke i političare te predlaže novi politički preustroj zemlje. Budući da Rezolucija dolazi iz Njemačke, ne čudi da je podigla prašinu ma koliko god puta čuli da je neobvezujući dokument. Rezolucija također određuje slanje vojnika u jugoistočnu Europu zbog, kako tvrde, zaoštravanja odnosa u regiji. Kada jedna zemlja u svom zakonodavnom tijelu raspravlja o političkom stanju druge zemlje, najčešće je nezadovoljna položajem svog naroda u njoj pa traži ustupke. Uglavnom je to rezultat prethodnog zaoštravanja odnosa. U ovoj Rezoluciji, s druge strane, nema ni slova o pravima i položaju Nijemaca u BiH. Nakon svih rasprava i komentara, možemo zaključiti nekoliko stvari:
Bosna i Hercegovina, uz to što nije samostalna, nije ni država
Hrvatska diplomacija, uz česte kritike slijepog provođenja europskih direktiva, trudi se stvoriti privid samostalne i neovisne države. Tako imamo sve Istambulske, Marakeške i koronaške odluke koje su se donosile drage volje, uglavnom bez pritiska izvana. Netko bi rekao da EU ni ne stigne izvršiti pritisak jer ju je Hrvatska već preduhitrila. Vlasti u BiH, uz to što ih očito nitko ništa ne pita, nemaju potrebu (ili znanja) barem stvoriti privid samostalnosti, već joj se, kao koloniji, zaključci donose daleko od kućnog praga. Na raspravi u Bundestagu, njemačkog se zastupnika SPD-a, rodom iz BiH, gleda kao oglednog primjera „Bosanca“ te se, u očima mnogih u Parlamentu, on čini kao najkompetentnija osoba za ovu temu. Zar nisu postojale relevantnije javne osobe koje ipak žive bosanskohercegovačku stvarnost?
Mnogi su rezoluciju u Bundestagu shvatili kao nešto samorazumljivo. Ne vide ništa sporno što se rezolucije o jednoj državi unilateralno donose u drugoj. Možemo samo zamisliti kakav bi diplomatski skandal izbio da je isti taj Bundestag donio rezoluciju o administrativnom preuređenju Poljske, nabrajajući poljske političare koji im se ne sviđaju. Poljski mediji takvu rezoluciju sigurno ne bi prenijeli s oduševljenjem kao što su ga prenijeli sarajevske kolege. Istim ljudima koji galame o „hiljadugodišnjoj državnosti Bosne“ neće smetati što se Njemačka petlja u uređenje njihove države. Sve dok se slažu sa mnom, neka se petljaju! BiH, nažalost, nikada nije bila ni samostalna, ni država. Ovi događaji su samo podsjetnik.
Njemačka nije saveznik Hrvata
Dio Hrvata uporno živi u zabludi da su Nijemci i Hrvati oduvijek jedni drugima čuvali leđa. Stara je to jugoslavenska dogma koja je daleko od istine. Sigurno postoje Nijemci koji na Hrvate gledaju blagonaklono, ali im se službena politika prema Hrvatima uglavnom odnosila isto kao i prema drugim slavenskim narodima u Austro-Ugarskoj, kasnije u Jugoslaviji. Nije tajna da su kroz povijest Nijemci Hrvate smatrali korisnim ljudstvom koje je spremno povući kada to njemačkim interesima odgovara.
Jer kako objasniti ulogu hrvatskog vojnika u Tridesetogodišnjem ratu, stotinama kilometara od svog doma, ratujući protiv Protestanata koji mu nisu ništa skrivili? Zašto je u Prvom svjetskom ratu Hrvatu bilo u interesu ginuti na prostoru današnje Ukrajine? Malo tko ih je išta pitao. Ne zaboravimo i da je odbijanje suradnje s Nijemcima bio razlog da na čelu NDH ne bude Vlatko Maček, legitimni hrvatski predstavnik tog vremena, već je instaliran politički anonimac Pavelić koji će idućih godina drobiti o velikom prijateljstvu Hrvata i Nijemaca.
Za vrijeme Domovinskog rata Hrvati su imali priliku iskusiti njemačku pasivnost u najgorim ratnim danima. Tadašnja EEZ, s Njemačkom na čelu, ponudila je Jugoslaviji oprost dugova kao i izdašna sredstva ne bi li kupili mir. Naivno su predlagali da se Jugoslavija preuredi kao demokratska država sa slobodnim tržištem, kao da takva već nije postojala prije Drugog svjetskog rata. Ni u jednom trenutku im volja hrvatskog čovjeka nije bila prioritet i vrijeme je da prestanemo misliti da je.
Hrvatska diplomacija vegetira
Najutjecajnija zemlja Europske unije gura očito štetnu politiku za Hrvate u BiH, a hrvatska diplomacija, uz sva članstva u najelitnijim svjetskim organizacijama, dokazuje kako je ili potpuno nesposobna ili uplašena konfrontacija pa šutke promatra događaje koje se i nje tiču. Sami sebe tješe kako je Rezolucija iz Bundestaga neobvezujuća, ne shvaćajući da time poručuju da danas-sutra ni na obvezujuće neće reagirati. Ako nisi u stanju reagirati kada te netko pljune, što ćeš napraviti ako te udari? U BiH su pljuvanja odavno prestala, a politički udarci u punom su zamahu. Rezolucija samo potvrđuje stav na kojemu se godinama radi: Hrvati u BiH su politički višak koji će se s vremenom iseliti.
Njemački mazohizam
Njemačka, čija je kancelarka davne 2010. rekla kako je multikulturalizam propao, uporno gura multikulturalnu priču u zemlji o kojoj ne zna ništa. Poruke se svode na plitku priču o mostovima i dijalogu. Nacionalizam je babaroga, a na ljude gledaju kao na djecu – drži ih zajedno u sobi dok se ne pomire. Možemo shvatiti njemačku neupućenost kada priča o državi s posebnim potrebama poput BiH, ali kako vlastitim primjerom ne vide da se nezadovoljstvo ne smiruje silom?
