Danima nakon službeno najvećeg koncerta u Hrvata, čini se da nitko ne prestaje pričati o Thompsonu.
Kritičari se, nakon cjelodnevnih zastrašivanja javnosti prije koncerta, ne prestaju baviti njime, iako je prošao u savršenom redu.
Novinari su sa svojim najavama, kao i za vrijeme korona-histerije, ispali smiješni. Tjednima prije koncerta slušali smo o dvoje-troje mogućih mrtvih, stampedu, prometnom kolapsu i stručnjake za sigurnost i njihovo stručno dizanje panike pred koncert.
Kao da se cijeli mainstream potrudio odvratiti publiku od dolaska na koncert, čak i pod cijenu vlastitog kredibiliteta, ako ga je uopće i ostalo. Nakon koncerta zaboravili su svoje apokaliptične najave pa su se fokusirali na smeće nakon koncerta i cijenu sendviča te večeri.
Suprotno svim najavama, ulazak u Zagreb nam nikada nije bio lakši. Prohodne ulice, promet gotovo nepostojeći, a parkirno mjesto smo, uz par izrazito ljubaznih ljudi, našli relativno blizu hipodroma.
Zagreb je tog dana imao blagdansku atmosferu. Zastave na kućama, balkonima i automobilima i domoljubne pjesme na ulicama. Ljudi su, suprotno zagrebačkom stereotipu, bili posebno dobro raspoloženi.
Zabavno je bilo i slušati radio stanice koji su se, pričajući o običnoj vrućoj ljetnoj suboti, pravili kao da se ništa ne događa u glavnom gradu Hrvatske. Tema dana im je bila vrućina.
Jedna od stanica je, između dvije strane pjesme, u eter pustila komentar slušateljice kojoj je žao što danas mora biti na poslu, zbog vrućine naravno. Kasnije dodaje kako je danas „jedna obična dosadna subota“. Kada je otkucao puni sat, udarne vijesti bile su uhićenje Dodika i neka Trumpova izjava – ni riječi o koncertu.
Budući da nije postojala niti jedna reklama koncerta, jedino su zastave, policija i masa sretnih ljudi bili pokazatelj da se u gradu nešto događa. Ostatak dana do početka koncerta obilježen je spontanim pjesmama gdje god su se ljudi okupili. Cijeli je dan izgledao kao da živimo u dva paralelna društva – medijskom i stvarnom.
Balansirati u oba društva može jedino HDZ koji, poput vode koja poprimi oblik posude u kojoj se nalazi, po potrebi mogu biti i antifašisti i domoljubi. Kako je i liberal.hr primijetio, samo dva tjedna nakon Plenkovićeve čestitke Dana antifašističke borbe gdje je „Hrvatska svrstana među zemlje pobjednice u Drugom svjetskom ratu“, na koncertu pjevaju da je „loša bila četrdesetpeta“.
Da sve ostane na Drugom svjetskom ratu pobrinule su se kvazi-desne stranke koje se, izgleda, aktiviraju na spomen Vukovara, Oluje i ZDS. Njihov angažman svodi se na glasno isticanje poruka koje se kod običnih ljudi podrazumijevaju.
Hrvatska se desnica nikada nije u potpunosti profilirala. Umjerena zapadna desnica uglavnom želi jaku granicu i vojsku i, s druge strane, manju državnu potrošnju, manje poreze, birokraciju i općenito što manji utjecaj države na svakodnevni život građana.
Desnica je, po pravilu, prijatelj slobodnom tržištu. Desnica u Hrvata, izgleda, nema ništa protiv državne kontrole kojom bi se i možemovci ponosili – nacionalizacija, porezi i birokracija. Ispada da si desno samo ako zujiš po obljetnicama i imaš nešto protiv Srba, a pogledamo li njihove ekonomske politike, radi se o socijalistima u duši.
Ne čini se da ih puno brine šuplja hrvatska granica, glomazna birokracija, briselsko maltretiranje ili pretjerana državna potrošnja, problemi zbog koje je desnica u EU najglasnija. Izgleda da ih jedino Vukovar, Oluja i „Za dom, spremni!“ razlikuje od ljevice pa ne čudi što su zapeli oko toga.
Socijalisti s obje strane, budući da se slabo kuže u ekonomiju, ne primjećuju da je potražnja za ustaštvom puno veća od njene ponude. Nestašica Ustaša na koncertu im je toliki problem da su ih tražili povećalom.
Osobno nisam primijetio da je ijedna osoba tog dana nosila ustašku kapu, oznake, Pavelića, zastavu NDH ili da su se igdje začuli Jure i Boban. Da je toga bilo, ne bi se novinari bavili cijenom sendviča. Zakačili su se za „Za dom, spremni!“ jer je to jedino za što se mogu zakačiti.
Koliko su nevidljive Ustaše problem, istaknuo je i Milorad Pupovac koji se izgleda jedini sjetio zaboravljenog Ante Pavelića. O apsurdnosti optužbe govorio je i Nino Raspudić, nezavisni saborski zastupnik, kada je rekao da, ako uzmemo trenutnu političku situaciju u Srbiji gdje se prosvjednike premlaćuje, zatvara i gazi autima, ispada da su Srbi sigurniji među 500.000 „Ustaša“ u Zagrebu nego među svojima u Srbiji.
Zanimljive su te (neo)Ustaše današnjice – odrekli se simbola, pjesama, vođe, zastave, antisemitizma i mržnje prema Srbima, a drže se tog pozdrava kao pijan plota. Je li moguće da povijest oko „Za dom, spremni!“ nije tako jednostavna i da ima drugo značenje u drugom vremenu?
Svatko tko je bio na koncertu složit će se da je koncert napravljen po najvišim standardima. Akustika, vizuali, vatromet i efekti s dronovima pobrinuli su se da nam pokvare svaki idući koncert jer ga ni jedan neće nadmašiti. Sama organizacija je bila na vrhunskoj razini. Prohodni koridori i dovoljno mjesta. Na kraju je vrućina koju su na radiju najavljivali bila jedini problem tog dana.
Nadalje, apokaliptične najave novinara, ne samo da se nisu ostvarile, već je održan jedan od najciviliziranijih koncerata na svijetu.
Pola milijuna uglavnom mladih ljudi na rock i metal koncertu s izrazitim nacionalnim nabojem, a da ni jedna tuča nije zabilježena, niti jedan auto oštećen, izlog razbijen, dijete izgubljeno ili žena napastovana.
Civiliziranost našeg naroda istovremeno služi kao ponos svakog od nas i kao virtualna šamarčina propagandistima koji su nas smatrali hordama divljaka. Toga je svjestan i index.hr koji kao da zamjera svojim kolegama zastrašivanje prije koncerta jer su time probudili inat kod posjetitelja i potaknuli ih na civiliziranost.
Ne zaboravimo i njihov urnebesan članak o netaknutom kombiju beogradskih registracija u blizini hipodroma. Ili su mislili da je to toliko nevjerojatna vijest da su ju morali objaviti, ili su se nadali da će se naći budala koja će pročitati njihov članak i otići ga razbiti. Jer kako to misliš, vičeš „Za dom, spremni!“, a onaj BG kombi stoji netaknut? U svakom slučaju, stara narodna „Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture“ nakon ovog koncerta gubi smisao.
Puno ljudi zaboravlja da ovaj koncert nije bio samo skakanje uz električnu gitaru, već je dobar dio posvećen duhovnoj glazbi. Zajednička molitva pola milijuna ljudi i pjevanje duhovnih pjesama, u očima medija, kao da se nije dogodila.
Trenutci su to koje odrasle ljude potakne na plač, posebno sa kasnijim pjesmama „Sine moj“ i „Moj dida i ja“. Thompson je sa svojim porukama pokazao da je svjestan kako ovo nadilazi i njega samoga.
Njegove pjesme na kojima je generacija mladih odrasla, tiču se tema dubljih od zaštite okoliša i multikulturalnosti koje im mainstream može ponuditi. Sigurno je i starijima drago znati da nove generacije nisu izgubljene u woke ludilu i da su itekako svjesni pravih vrijednosti.
