Jeste ikada čuli priču da je Tito, unatoč zabrani pušenja, zapalio cigaru u Bijeloj kući?
Nakon što ga je tadašnji američki predsjednik Nixon upozorio o zabrani, frajer Tito mu je odvratio “Blago vama!”, pred svima zapalio cigaru i cijelom svijetu pokazao tko je glavni.
Jeste li također čuli da je ta priča potpuno izmišljena?
Niti je Tito ispao faca, niti je Nixon posramljeno gledao u pod. Pušenje u Bijeloj kući djelomično je zabranio Bill Clinton tek ’93. godine.
Zar stvarno netko misli da će Nixon u jeku Hladnog rata posramljeno gledati kako ga komunistički diktator neke tamo Jugoslavije bruka pred cijelim svijetom?
“Bili smo bitni”
Nedavno smo imali vijest da je Ivica Dačić, potpredsjednik Vlade Srbije, primio orden časti Republike Angole u Titovo ime.
Ova vijest nikome nije bila bitna jer se radi o još jednoj siromašnoj afričkoj državi s izrazito visokom korupcijom i ljubavi prema diktatorima. Diplomatska težina im je kao list na vjetru.
Zemlju koja u 2025. godini orden dodjeljuje mrtvom diktatoru nepostojeće države nitko neće shvatiti ozbiljno.
Pogledamo li ostatak nesvrstane ekipe, primijetit ćemo da su sve redom disfunkcionalne zemlje iz koje ljudi rado bježe na Zapad.
Nitko normalan trbuhom za kruhom iz Hrvatske ne ide u Alžir, Egipat, Maroko, Irak, Kubu, Indiju, Zambiju, Ganu, Mozambik ili Tanzaniju.
Budući da su oni bili saveznici i prijatelji Jugoslavije, postavlja se pitanje zašto ih Jugoslaveni nikada ne spominju? Nije valjda da ih se srame?
Možda ne žele priznati da je Jugoslavija bila europska verzija tih zemalja. Zato se tako lako sprijateljila sa sličnim banana državama po svijetu.
“Jugoslavija je bila jaka i zato su ju uništili”
Jugoslavenski adut bila je njena lokacija. Bila je europska država između Zapada i Istoka pa su ju obje strane htjele približiti sebi kako bi poslali poruku drugoj strani.
Toj popularnosti je istekao rok čim je komunizam u Europi pao. Dodajmo tome i činjenicu da je 1978. količina novca gastarbajtera koji su slali novce svojoj rodbini prešla polovicu jugoslavenskog izvoza. Jugoslavija je bila prilično nebitna zadnjih desetak godina svog postojanja.
Zato je smiješno slušati priče o razbijanju Jugoslavije jer je nekome strašno smetala. Nikakve sile se nisu urotile protiv Jugoslavije, niti je nekome izvana nije bila trn u oku. Jednostavno nije bila dovoljno bitna.
Ljudi zaboravljaju da su zapadne zemlje izražavale nezadovoljstvo raspadom Jugoslavije. Neki su ju pokušali očuvati pa naivno predlagali demokraciju i slobodno tržište, kao da takva Jugoslavija nije već postojala.
Također zaboravljamo da je postojao referendum o izlasku iz Juge na kojemu se preko 90% Hrvata i Slovenaca izjasnilo da želi izaći. Da se referendum održao ranije, rezultat bi bio isti.
Radi se o najneušpjesnijoj europskoj državi prošlog stoljeća. Zapadnjaci su nas gledali kao “Jugose” koji se povlače po tuđim državama. Ne ponovilo se.
