Mirjana Kasapović, poznata hrvatska politologinja, referirajući se na Jugoslaviju je utvrdila da se radi o najneuspješnijoj europskoj državi prošlog stoljeća:
“Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992., dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih stanovnika — međudržavnim i građanskim ratovima svojih “južnoslavenskih plemena” i svojih “bratskih naroda i narodnosti”.
Prva je Jugoslavija trajala nepune 22, a druga nepunih 47 godina — zajedno su opstale manje od prosječnoga životnog vijeka građana. Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo.”
Titova Jugoslavija je nakon samo 35 godina postojanja bila na koljenima. Bankrot države i Titova smrt najavili su njen kraj. Uz kult ličnosti, Goli otok, pendrek i politička ubojstva, uslijedilo je desetljeće inflacije, nestašica i pad ionako lošeg životnog standarda – redovi za kruh, redukcije, par-nepar dani, napetosti i krize što je danas u Hrvatskoj nezamislivo.
Životni standard je i prije osamdesetih bio osjetno gori nego danas. Biti vegetarijanac u Hrvatskoj znači da možeš, ali ne želiš jesti meso. Biti vegetarijanac u Jugoslaviji značilo je da želiš, ali ne možeš jesti meso.
Meso je dugo vremena bio luksuz kojeg jedeš nedjeljom, blagdanima i u posebnim prigodama. U siromašnijim dijelovima Jugoslavije poput Hercegovine i Zagore, život na rubu gladi bila je česta pojava, a namirnice koje danas uzimamo zdravo za gotovo bile su luksuz. Pojesti bananu ili naranču za mnoge je bio događaj.
Kada pričamo o inflaciji, dovoljno je sjetiti se Alije Sirotanovića, ikone radništva čije je lice od 87. krasilo novčanicu od čak 20 tisuća dinara. Ubrzo su uvedene novčanice od 50 i 100 tisuća, a samo dvije godine kasnije, svi su bili milijunaši.
Hrvatska je nakon 35 godina postojanja potpuna suprotnost. Uz sve probleme, prosječan hrvatski čovjek danas živi bolje nego u Jugoslaviji – slobodan je, bogatiji je, sve mu je dostupno, ne brine se da će ga vic poslati na Goli otok, niti da će mu dijete dobiti jedinicu u školi jer je bilo na misi.
Zamislite nekome u Jugoslaviji reći da će mu unuci jednog dana putovati po Europi i, ako požele, isti dan početi raditi u nekoj europskoj državi, a sve što im je potrebno je osobna iskaznica. Bez “pasoša”, pečata, radnih dozvola i objašnjavanja na granicama. Ili da će si kupiti traperice u svom gradu. Putem do trgovine možda vidjeti stranog radnika koji je došao s drugog kraja svijeta jer je u Hrvatskoj vidio priliku.
Život u Hrvatskoj bio je bolji čak i za vrijeme recesije 2008.-2011. nego bilo kada u Jugoslaviji. Po Svjetskoj banci, Hrvatska godinama više nije zemlja u razvoju, već je službeno u društvu najrazvijenijih zemalja svijeta. Hrvatska putovnica je u ovoj godini završila u top 10 najjačih putovnica svijeta, prestigavši SAD. Hrvat nikada lakše nije putovao, a obuče li kockasti dres, svi znaju tko je. U svom mjestu može kupiti sve što Nijemac može u Njemačkoj.
Hrvatska je članica najelitnijih svjetskih organizacija, hrvatski se čuje u hodnicima Bruxellesa kao jedan od službenih jezika Europske unije. Također smo prva generacija Hrvata koja ima “gastarbajtere” u svojoj zemlji. Bilo tko zbog bilo čega može prosvjedovati i kritizirati vlast. Medijska sloboda zadnjih godina je upitna, ali nam nitko ne brani reći što mislimo.
Jugoslavija je očito bila uteg slobodi, razvoju i pristojnom životu Hrvata. Još će vremena proći dok posušimo političku močvaru koju nam je Jugoslavija ostavila, ali reći da se u Jugoslaviji živjelo bolje nego u Hrvatskoj danas može samo netko tko ili tu ne živi ili je intelektualno neiskren.
