Nakon dočeka srebrnih rukometaša na kojem se na glavnom zagrebačkom trgu okupila gomila mahom mladih ljudi i nastupa Marka Perkovića Thompsona, dojmovi se ne stišavaju. Najnovija pjesma „Ako ne znaš šta je bilo“ postala je neslužbena himna Hrvatske rukometne reprezentacije na ovom prvenstvu. Od najava napuštanja reprezentacije i odlaska u zasluženu mirovinu, do dočeka pojedinih igrača u njihovim mjestima, ovaj tjedan trebao je biti, po svemu sudeći, tjedan hrvatskog sportskog uspjeha.
Da tako ne bude, pobrinula se Mirela Priselac – Remi, pjevačica grupe Elemental. Tvrdi kako je kandidatura Thompsonove najnovije pjesme za porinovu pjesmu godine razlog za bojkotiranje glasanja. Poziva odbor Porina na „revidiranje“ (čitaj: izbacivanje) nepoželjnog kandidata i njegove pjesme. „Muzika nisu samo tra-la-la notice jer muziku stvaraju ljudi koji iza toga stoje svojim imenom i prezimenom. I djelima. I ne, ne može se odvojiti lik od djela.“ – tvrdi Remi. Na kraju zaključuje kako je Thompson već osvojio Porin 2014. što valjda znači da nema više pravo osvajanja nagrada.
Ako „muzika“ nisu samo note, već iza toga stoje ljudi sa svojim djelima, zašto se Remi nije oglasila 2014. kada je Thompson osvojio nagradu? Je li Thompson u zadnjih desetak godina iznenada postao kontroverzan? Ili misaona policija može progutati „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“, a ne može „Ako ne znaš šta je bilo“?
Za razliku od ljubavne pjesme u 2014., Thompsonova najnovija pjesma usmjerena je mladima. Poručuje im da budu svjesni teških vremena Domovinskog rata kojeg, srećom, nisu morali biti dio te da cijene mir i slobodu u kojoj su se rodili i žive.
Čak su i pojedini bošnjački mediji pjesmu su okarakterizirali ekspanzionističkom budući da se spominju Mostar i Međugorje, potpuno ignorirajući da Hrvati i tu žive. Hrvati koji su također osjetili rat.
Zanimljivo je da Thompson ne bi bio prvi izvođač koji bi osvojio nagradu sa pjesmom političkog sadržaja. Sjećamo se Dubioze Kolektiv i pjesme „Kažu“ koja je 2014. u Splitu osvojila nagradu za najbolji spot. Radi se o spotu plitkog humora za „raju“ prepun vulgarnosti i poruka bratstva-jedinstva. Nađe se kod njih i pjesma poput „Brijuni“ gdje, nakon nabrajanja tadašnjih predsjednika Hrvatske, BiH i Srbije, dođemo do refrena „džaba svi smo isti, svi smo ista govna“. Kada će bošnjačkim medijima smetati što spominju susjedne države u svojim pjesmama? Ili je to rezervirano samo za Thompsona?
Dubioza je tri godine ranije osvojila nagradu MTV Adria, natječući se za najboljeg izvođača u „regiji“. Regiji čije su granice samodopadno odredili strani producenti pa se doveli do apsurda da MTV Adria uključuje Srbiju i Sjevernu Makedoniju, ali ne i Albaniju koja je na Jadranskom moru. Iskrenije bi bilo da su program nazvali MTV Yugoslavia, bez mazanja očiju gledatelja. Nismo primijetili da je Remi negodovala zbog osvajanja dvije nagrade ove grupe u samo tri godine.
Thompsonove pjesme imaju izražen nacionalni naboj. Poruke najpoznatijih pjesama su duboke i rezoniraju s publikom. Uglavnom imaju pozitivnu poruku. Nemaju tinejdžerske kvazi-buntovne poruke o borbi protiv sustava. Nisu plitke, nemaju seksualnih konotacija niti vulgarnosti poput „svi smo ista govna“.
Urbana elita je, čini se, buntovništvo i parodiju odredila kao jedini prihvatljiv politički žanr. Po njima, političke pjesme moraju sadržavati dozu odbojnosti prema naciji, religiji i povijesti da bi bile cijenjene. Ako bunt izostane, glazbenika se u alternativnim krugovima ne smatra umjetnikom, već seljačinom. Ako u tri desetljeća netko proizvede pjesme uz koje je čitava generacija odrasla, svaki put napuni arenu, bude kandidiran za Porin s pjesmom koju su rukometaši spontano pjevali prije utakmica te zajedno s rukometašima privuče 50 tisuća ljudi u centar Zagreba ponedjeljkom popodne, ne čudi da će ga netko bojkotirati. Ne čudi ni da će poneki portal napraviti anketu u kojoj čitatelje pitaju slažu li se uopće s Thompsonovim nastupom.
Htjeli to priznati ili ne, alternativci su pored Thompsona estradni patuljci. Publiku ne treba podcjenjivati jer publika prepoznaje vrijednost u pjesmi. Plitke poruke o trulom sustavu i legaliziranju marihuane jednostavno nemaju težinu poput Thompsonovih. Sve što im ostaje je nazivati ga kontroverznim. Preostaje im pričati o njegovom liku i djelu pa se raspravljati je li prije 30 godina pjevao ustaške ili nije. Najdeblji kraj izvlače rukometaši i mi zajedno s njima. Rukometašima je ukradeno njihovih pet minuta slave, dok smo mi osuđeni ponovno čitati članke o „kontroverznom“ Thompsonu i ankete o nastupima.
