Jugoslavenski mitovi – “Svi smo jedan narod”
Mit koji se tako lako može pobiti da nas treba čuditi zašto uopće postoji.
Mit koji se tako lako može pobiti da nas treba čuditi zašto uopće postoji.
Bankrot, inflacija, nestašice, pendrek, Goli otok, politička ubojstva, napetosti…
Čemu likovanje? Koji su razlozi ovog “tako im i treba” stava?
Kada želiš poslati poruku, a završiš kao poanta.
Može li novinar upasti i u moje dvorište ako to poželi? Imaju li novinari veće ovlasti od policije?
“Operacija Oluja operacija kao iz vojnog priručnika koja bi dobila ocjenu A+ prema NATO standardima.”
Ubojstvo koje otkriva puno više.
Nestašica Ustaša na koncertu je toliki problem da su ih tražili povećalom. Zakačili su se za „Za dom, spremni!“ jer je to jedino za što se mogu zakačiti.
Urbana elita je, čini se, buntovništvo i parodiju odredila kao jedini prihvatljiv politički žanr. Po njima, političke pjesme moraju sadržavati dozu odbojnosti prema naciji, religiji i povijesti da bi bile cijenjene.
Zadatak odvlakača pažnje u svakoj državi je da iskoči iz paštete kada se krene pričati o bitnim stvarima. Ovaj put je, čini se, promašen tajming.
Što je s člancima o mrtvima na sred ulice? Lažnoj vijesti RTL-a o masovnoj grobnici pored Sarajeva? Možda misle da smo zaboravili širenje panike na početku pandemije.
Zašto je tako primamljivo biti žrtva? Status žrtve istovremeno mobilizira i pasivizira, ovisno o potrebi, često služi kao isprika za pasivnost. Biti žrtva je lako.
Je li HDZ gay?