Posljednjih se dana ponovno digla prašina za vrijeme proslave Oluje. Sudeći po Vučićevom govoru, Oluja se dogodila iznenada, bez povoda i prethodno odbijenih mirovnih pregovora. Ispada da se Tuđman ustao na lijevu nogu i naredio vojnu operaciju. Istovremeno se snima još jedan propagandni film, ovaj put o Oluji. Nadajmo se kako ovaj, za razliku od Dare iz Jasenovca, neće prštati jednostavnošću i okrutnošću, da glavni lik neće biti dijete te da će dijalozi biti sadržajniji od pukog vikanja. Propagandnu notu filma primijetili su i strani kritičari komentirajući kako, osim samog nasilja, film ne nudi dublju priču te daje prioritet srpskim žrtvama nad ostalim. Pojavljuju se dva židovska lika, uglavnom kako bi savjetovali i vodili srpske likove. Također smatraju kako šačica „dobrih Hrvata“ i pojava židovskih i romskih likova djeluju kao preventivni potez kako bi se odvratile kritike, umjesto da se iskreno pozabave njihovim postojanjem unutar priče. Očita namjera filma bila je „mi protiv njih“. Sada se Oluju pokušava izjednačiti s Jasenovcem, za početak komemoracijama i filmom.
Uz svu, sada već ritualnu, hajku oko proslave Oluje, u BiH se standardno svi osjećaju žrtvama. Taj osjećaj traje već duže vremena. Sve češće u bošnjačkim političkim krugovima čujemo o manjini koja tlači većinu, misleći vjerojatno na Hrvate u Federaciji. Nitko se, barem ne javno, do sada nije potrudio pojasniti što se misli pod tlačenjem i kako točno Hrvati u BiH tlače Bošnjake. Ako decentraliziranu državu smatraju tlačiteljskom, u velikom smo problemu.
Zašto je tako primamljivo biti žrtva? Zato što status žrtve istovremeno mobilizira i pasivizira, ovisno o potrebi. Nijemci su se, primjerice, nakon Prvog svjetskog rata osjećali žrtvama. Smanjen teritorij, ograničena vojska, plaćanje reparacija i ušetavanje francuske vojske u Njemačku bez pitanja. Poniženje stvara osjećaj nepravde i sije klicu budućih sukoba što je svijet vidio dvadeset godina kasnije. Ne čudi stoga da je danas pravilo da se poraženu stranu nikada više ne ponizi kao tada Njemačku.
S druge strane, biti žrtva često služi kao isprika za pasivnost. Takvo se razmišljanje može čuti svakodnevno. Žrtva nikada nije odgovorna za svoje nedaće, kriv je netko iznad. Žrtva ne osjeća odgovornost, ima pravo ljutiti se i živjeti sretno nezadovoljan koristeći status žrtve kao alibi za svoju pasivnost. Ako sam nemoćan, nema smisla truditi se. Bit će kako bude.
Dok srpski političari Oluju izjednačavaju s logorom, bošnjački umjetno generiraju nepravde o potlačenoj većini, hrvatski predstavnici nikako da shvate kako deklaracije i priopćenja nisu odgovor na ovako opasne pojave. Obmana se ruši pitanjima. Dovoljno je samo pitati o događajima za vrijeme i prije Oluje i odbijenim mirovnim sporazumima koji su joj prethodili. Dovoljno je i bošnjačke dužnosnike pitati što točno misle pod “manjina tlači većinu” i smatraju li onda da jedan od tri naroda državu treba prekrojiti iz temelja i potencijalno izazvati novi sukob. Ne zaboravimo da je Daytonski sporazum jedini na kojeg su sve strane pristale i, uz sve manjkavosti, okončao rat. Priča o manjinama i većinama ide u opasnom smjeru jer dovodi u pitanje konstitutivnost naroda, temelj Ustava BiH. Hrvati su, s druge strane, toliko razočarani mlitavošću svojih predstavnika da su zadovoljni još jednom u nizu “oštrih” priopćenja.
