Zamislimo alternativan scenarij u kojemu je Srbija priznala postojanje Kosova kao samostalne države. Zamislimo da se to dogodilo sada već davne 2005., pune 3 godine prije spornog referenduma o odcjepljenju. Ne samo da je povukla svoju policiju, vojsku i institucije, već je prisilno iz kuća izvukla svakog Srbina sa Kosova. Nakon toga poruka Beograda glasi: „Mi smo se povukli i vama dali Kosovo. Imate potpuno homogeno stanovništvo i slobodu da upravljate sami sobom.“
Zamislimo sada i da su stanovnici Kosova na prvim i jedinim izborima izabrali terorističku organizaciju koja se otvoreno zalaže za potpuno uništenje Republike Srbije, odnosno, da neće stati dok Beograd ne bude njihov. Zamislimo da započinje ratove koje Srbija uredno pobjeđuje te da svakih par godina Niš i Kragujevac strepe od improviziranih raketa sa Kosova. Srbija se, ukoliko odgovori na rakete, svaki put nađe na udaru kritika širom svijeta budući da srpski odgovor podrazumijeva i stradanje civila. A sada zamislimo da na Kosovu postoje teroristi koji su ušli u Srbiju, silovali, masakrirali i ubili preko tisuću civila, još par stotina oteli i pritom pokupili simpatije širom svijeta.
Na žalost, ne moramo zamišljati simpatije teroristima kada su 7. listopada probili granice Izraela i napravili službeno najsmrtonosniji napad nad Židovima nakon Drugog svjetskog rata. Slavlja na ulicama velikih europskih i američkih gradova popraćene palestinskim zastavama dok su po internetu još uvijek kružile snimke terorista koji su, hvaleći se, uživo na društvenim mrežama prenosili odrubljivanje glave lopatom, krvave hlače maloprije silovanih žena, ushićen poziv jednog terorista koji se roditeljima hvali kako je svojim rukama ubio deset Židova i vijest koja je obišla svijet – pljuvanje po golom tijelu ubijene Njemice u sred bijela dana od nasumičnih prolaznika. Ne treba zaboraviti ni snimku otete izraelske djece koje snimatelj kroz smijeh tjera da izgovore „ima“ (hebrejski: mama), dobro znajući da im je majka ubijena. O razmjeru katastrofe govori i podatak da je Izraelu bio potreban čitavih mjesec dana za procjenu broja stradalih, da bi tek u svibnju iduće godine došli do konačnog broja od 1139.
Vlade civiliziranih zemalja iskazale su solidarnost Državi Izrael, dok je jezivo velik broj ljudi slavio taj dan simpatizirajući Hamasove militante. Podržati očite teroriste samo zato što su vojno slabiji od izraelske vojske nam govori da je to jedino što znaju o ovom sukobu. Ovdje se ne radi o irskim nacionalistima koji se žele osloboditi britanske vlasti, niti o Vukovarcima u tenisicama sa puškom na ramenu. Radi se o ljudima koji se skrivaju iza svojih civila, a zločine nad drugima rado će snimati i prenositi svijetu.
Njihovi simpatizeri optužuju Izrael za genocid, iako broj Palestinaca kontinuirano raste. Stanovništvo Pojasa Gaze povećalo se za dvije trećine u manje od 20 godina. Ili je optužba o genocidu lažna, ili se radi o najnesposobnijim genocidašima u povijesti.
Papagajski će ponavljati kako je Pojas Gaze najveći logor na svijetu, bez da spomenu kako je to jedini „logor“ s humanitarnom pomoći, bolnicama, školama, šoping centrima i plažama. Logor iz kojeg su, prije početka rata, tisuće ljudi svakodnevno prelazili granicu kako bi radili u Izraelu. Neobičan neki logor.
Za smrt civila okrivit će Izrael, iako nije tajna da se militanti skrivaju među civilima. Tvrdit će da nisu protiv Židova već protiv Cionista, što vam dođe isto kao da Šešelj izjavi da nije protiv Hrvata, već protiv postojanja Hrvatske.
Vratimo se na početak priče. Da se sve ovo dogodilo Srbiji i da je Srbija vojna sila kao Izrael koja samostalno može sravniti Kosovo, kako bi se rat odvio? Bi li trajao jednako dugo i bi li Srbija bila jednako oprezna s civilima? Ispada li naivan onaj tko se, nakon svega što znamo o Hamasu, i dalje zapita zašto Izrael jednostavno ne sjedne s njima za stol?
